Zašto obrazovani odlaze?! Treba li ih za to kazniti?

„Smatram da bi bilo razumno da se studentima koji se školuju na račun države uvede obveza da ostanu neko vrijeme u Hrvatskoj ili da vrate novac ako odu van, izjavio je nedavno ministar znanosti, obrazovanja i sporta „ Vedran Mornar.
Slažete li se sa odlukom ministra?

Treba li spriječiti da „mozgovi „ Hrvatske države ne odlaze u strane zemlje u nadi da ce si pružiti bolji život i egzistenciju što je već godinama problem naše države. No, je li se ministar zapitao bi li mi ostali radit u našoj državi da nam je omogućen pristojan posao sa još pristojnijom plaćom. Odgovor na ovo pitanje svi znamo, no naš ministar ne zna.

Trenutna situacija u državi nama mladima baš i ne daje neke velike nade za pronalaskom poslova,a posebice ne u struci.
Visokoobrazovana radna snaga uvijek ima viša očekivanja u pogledu sigurnosti radnog mjesta, karijernog napredovanja i boljih radnih uvjeta. Mnogi visokoobrazovani ljudi danas vežu migracije s kvalitetom života, a u budućnosti će i klimatske promjene utjecati na izbor odredišnih zemalja. No, činjenica jest da su visoko razvijene zemlje bile i ostale magnet za naše stručnjake.

Ovako Hrvatska reagira na probleme – „Iako se desetljećima suočava s odljevom visokoobrazovanih ljudi, u Hrvatskoj nema mnogo istraživanja o tom problemu, posebice ne novijeg datuma“ .
Stvarno Hrvatska ne zna koji je problem koji je uzrok migracije ili se samo pravi da „ ne zna“ ?!

Je li kriva kriza?

- Visokoobrazovani trebaju mobilnost, nastoje li biti na zahtjevnoj razini zvanja. Bez toga, i cjeloživotnog učenja, niti jedan stručnjak više ne može preživjeti niti dvije godine u zvanju, bez obzira na to radi li se o ‘tehničarima’, medicinarima ili humanistima. Oni zahtjevni prema sebi i okolini uvijek će odlaziti, pa i čak da nema krize u našem društvu - rekla je dr. Mežnarić.

Zapadna Europa gubi na godišnjoj bazi tisuće talenata i visokoobrazovanih koji odlaze u SAD i Kanadu. Iskustva novih članica EU pokazuju visoke brojke odlazaka po tzv. slobodnim koridorima (Velika Britanija, Irska), ali i vraćanja, dijelom uvjetovana krizom. Građani Hrvatske slijede i slijedit će taj obrazac ako glavne destinacije - koje su za Hrvatsku zasad zatvorene - ne pooštre kriterije ulaska. A sve ukazuje na to da će se imigracijske politike u sljedećim izbornim rokovima ponegdje i drastično mijenjat.

Mjere bi trebale biti pozitivnog, a ne restriktivnog karaktera. Nijedna demokratska zemlja ne bi smjela ograničavati odlazak visokoobrazovanih, ali bi trebala pametno razmišljati kako kapitalizirati znanje i sposobnosti ljudi koji su otišli i najvjerojatnije se neće vratiti. Trebalo bi raditi na izgradnji mreža s njima, što znači da bi Hrvatska trebala osmišljavati programe u koje bi uključivala naše vrhunske znanstvenike i stručnjake iz inozemstva.

Bijeg i odlazak ljudskog kapitala doista je opasan, ključni problem ravnoteže društva, a rješenje za to, ono ‘odmah i pri ruci’ tradicionalno, a uvijek neuspješno, traži se u nadoknadi tzv. troškova školovanja. Svi sustavi koji se suoče s problemom odlaska talenata i školovanih na prvu loptu reagiraju s takvom idejom.